And the verse falls to the soul like dew to the pasture...
Sve je počelo prije par godina kada su me počeli napuštati… putena je smrt dok uzima tijelesa koja ti toliko znače,.
Ljubav… ljubav je… ovu rečenicu ostavljam nedovršenu jer ljubav ne znam definirati…
Jedino što uistinu znam jest da je univerzalna.
I sada ovako pijana i sama, osjećam ljepotu koju mi donosi moje tijelo, dok ga drugi vole, tako je trulo i ne-moje, ali dok ga ja volim osjećam se tako savršeno ispunjeno, dok me prolaze trnci ljepote koju stvaraju dodiri po koži, svaki dim cigarete koji mi pruža da okusim zrak koji udišem.. jučer. Sjedila sam sama, jučer… sama sa osobom koju najviše volim. Sama. Oko mene samo senzualni pokreti, pijani ljudi kojima je svejedno dok god imaju nekoga za iskoristiti, u potpunosti uzeti nečije tijelo. Sutradan ga zaboraviti. Odbaciti.
Nabreklina među njegovim nogama dodiruje moja bedra i to mi toliko smeta da ustajem i odlazim, tako i ja napuštam, ponovno sama. Ljudi tumače samoću. To je loše. Samoća je senzualnost. Ljepota koja te dodiruje svojim zvucima nježno i pleše po završetcima živaca. tišina voli, samoća spaja, ono moje unutarnje, neobjašnjivo biće toliko usamljeno i sretno. Ove suze su sreća jer sam ona koju se iščekuje. Tišina me podsjeća i igra se bojama u mojim očima. Pokazuje mi nemir koji drugi nose a ja ga prešućujem. Tamna soba i ponovno pijana ja, sama i sretna. Samoća se ne definira, kao ni ljubav. To je različiti pojam, isto značenje. Ne vidiš ni jedno u očima drugoga, ali ga osjetiš u grlu. I jedno jutro se probudiš i to je sve o čemu si u stanju misliti.
Voljeti sebe znači misliti. Voljeti sebe.
Duboko dišem, da ne primijetim. Isključujem se, kao da ne čujem. Dok su zajedno sve je jednostavno- bolno i zastrašujuće, gotovo pogubno. Ja sam noćas bila ta koja ga je tražila, koju je gledao dok je ljubio nju otvorenih očiju, u pokretu, tako su se micale, kao da me pogledom traži. Ugašeno je svjetlo izazivalo san. I sve sam to ja. Pa i dok sam ljubila nju, dok se njezin jezik uvlačio među moje usne, zamišljala sam njega. Baš kao kad ju ljubim i zamišljam da ako to nitko nije vidio da se ne računa. Računa se. Zaklapam oči i udišem zadimljeni bijeli zrak. Dok njena ruka blago klizi po njegovom tijelu a druga ruka bludnice po mojim bedrima... Ruke, njima osjećam, dodirujem, sanjam- volim. Zaklapam oči da ne primijetim, da utihnem. Voljeti sebe znači pustiti nju da ti uzme snove i zubima skine toplinu sa usana. Ona je ohladila moje tijelo i pretvorila ga u olupinu, sve ono što je on gradio u meni ona je srušila. Zagrizla je sve snove i ostavila me da čekam. Ne, ne treba mi on sve dok ona ledi svaki osjećaj u meni. Ona je ona koju oduvijek znam, koja me rodila, odgojila, moja majka, sestra, kći i partnerica, ona koja ostaje, koja uvijek radi što mi treba. Dok me ljubi, dok me traži i dok me tjera da molim. Da čekam i da umirem. Ona hladna koja me prožima svojim strastvenim usnama punim života, ako on kao takav uopće postoji ovdje u smrti. I na kraju gluhe večeri, imati nekoga znači… voljeti sebe.
ignorance is bliss...
Trudim se, evo stvarno se trudim reći barem dio onoga što mi trenutno kroji strah, bojim se ne bi li izustila koju riječ da će se začuti drhtaj u mome glasu pa nervozno stišćem dlanove, skrivam ih i odgurujem se nogama od pod kako bi se moji mišići prestali grčiti. Na licu široko raširen osmijeh, nepopravljivi grč. Oni sviraju svoje melodije. Kao seks na vrelom parketu. Pa me obuzima glazba, na trenutak zaboravljam da se upleo ikada u moj život, da je ikada bio prisutan. Sve bih dala da one večeri nisam otišla s njim i dozvolila mu da me dotakne, ma da se ta večer nikada nije ni dogodila. Ljudi su sjebana bića, krajnje. I tako naši životi i jesu samo krajnosti. Normalno je postalo da se ljudi trude biti ludi. Tako je lakše, ali neprepoznatljivo i istinski očaravajuće je baš sama činjenica da je ludost pojela naše stavove. Ja sam ona koja ostaje, sama sebe uvjeravam kako ostavljam trag, nastavljam i hranim domino efekte ove stvarnosti. Zatvaram krug. Rađamo se i utječemo na tuđe živote, cijeli ciklus događaja vrti se oko nas, mijenjamo svijet, krojimo stvarnost koja nas na kraju besramno baci na koljena pred prazninu, domino efekt teče u krivome smjeru, ljudi nas žele zaboraviti, žele me potisnuti iz svoje svijesti, zaboraviti sve ono što nosim svojim postojanjem. Moje srce tuče, udara, kroji glazbu, kao romansa, zabranjena strast koja te obuzima do srži, strastveni seks na parketu, na usijalom parketu života, samo tijela koja se ispunjavaju zadovoljstvom, čistim i netaknutim- praznim. Bez osjećaja, ostajem ja. Bez osjećaja, samo strast. Prekidam melodiju i opuštam grč, provlačim hladne i nervozne ruke kroz kosu, zaboravljam strah klečim i slušam sudbinsku koračnicu kako odjekuje. Sjedam na rub tišine, tamo gdje graniči moja pojava sa mogućnošću da prekinem krug. Domino efekt, sjebana stvar ako si prazan. Brišem ga bez osjećaja sramote i trudim se zaboraviti, zaljubiti se ponovo samo u sebe. Završavam misao, strastvenom tišinom
28.02.2010. u 20:53 | Komentiraj (0) | Print | # | ^refuse to see...
"To što sam čovjek zajedničko mi je s ostalim ljudima, to što vidim i čujem, jedem i pijem, dijelim sa svim životinjama. Ali to što ja jesam ja, isključivo je moje, to pripada meni i nikome drugom. niti drugom čovjeku niti anđelu, niti Bogu, osim utoliko koliko sam ja jedno s Njim…"
Pustila sam muk da ušeta u moju sobu, u moje kaotične misli. I sada sam ostala ja, samo ja. Svijetlost protkana noć još tupa i tiha odzvanja mirisom tišine. Sve jednostavno, tako tupo i nesuvislo igra počasne krugove po mojim mislima… Sanjam tople snove prošlosti, koja će ubrzo, jednako kao i ova, utihnuti, zgasnuti, otopiti led sa očiju neznanca. Onog koji ništa ne vidi. Onoga koji nikada ništa ne vidi. On ne zna i ne pomišlja, ne naslućuje nemir koji tako vješto skrivam ne bi li me makar krajičkom oka zabezeknuto pogledao i prosjekao ono što moj karakter čini mojim, ono što uistinu jesam ja. Tiho, kao zvonki glas samo dodiruje moje rubove svijesti i ja stojim, na mjestu, baš ovako smirena kakva jesam. Snijeg na ulici zameo je tragove nogu, tihe tragove odlaska i dolaska. Probudio je pahulje koje plešu i ne trebaju glazbu jer ju samo ja čujem, duboko u svojim mislima gdje je i nastala. Pjeva himnu onima koji nestaju. Ovo je moja oda savjesti, svijesti i zbilji, koja je zapravo toliko lijepa za one koji gledaju ili se barem na trenutak trude vidjeti. Snijeg nestaje, donosi i zove proljeće koje će probuditi osjetila i dotaknuti sva sjećanja, odnijeti ih i isprati toplom kišom, ostaviti nas same sa svojom ljepotom. Zaklapam oči i stvaram sjećanja, ona trenutna koje će proljeće razbiti. Udišem još uvijek hladan zrak i osjećam kako mi se pore sužavaju od hladnoće, ne dozvoljavaju joj da uđe, da ohladi dušu. Vrijeme leti, nevjerojatnom brzinom, još leden zrak govori istinu. Proljeće uistinu jest blizu. Već je tu.
lust and extramity
Ponovno glavobolja koja dokazuje koliko mi je jučer bilo stalo do toga da te gledam, ljubim… i dok sam išla kući pokušavala sam progutati tvoj okus iz usta ali jednostavno nije silazio, sve jednostavno puno toliko intenzivnog okusa tebe, tvoje stanice pod mojim noktima i tvoja slina po mome vratu, grudima, tijelu po mojoj duši… previše sam puta rekla kako moja duša nije ono vani koje svi toliko dodiruju, ne mogu više slušati koliko mi govore što mi žele raditi. Moja duša nema odraz, jednostavno sam ga izbrisala, prekrila, ne trebam ga više jer se osjećam previše slomljenom da bi razmišljala racionalno, ili razmišljala uopće pa se ponovo prepustim prljavim dodirima, pomiješanim okusima u mojim ustima, ne mogu sputavati svoje usne dok ga ljube i dok mu kradu misli… osjetiti njegov, njihov pogled na svojim grudima, licu, po cijelom tijelu, ponekad je dobro jer osjetim kako mi pripadaju, kako su moji vlastiti robovi spremni da ih mučim sve dok ne završimo sami i kada se ne mogu više obraniti od njihovih snažnih ruku koje me kao predmet snažno i pomalo grubo obilježavaju, diraju i sputavaju… jednostavno je dosta povrataka kući i besanoj noći koja me ujutro toliko potrese svojom eksplozijom boja dok ju razbija jutarnje sunce… po noći prljava, izrugana i ponižena sama sa svojom boli, onom nevidljivom, ali puna živahnog osmijeha propadam iznutra, dopuštam da me ponize do krajnje granice, dovoljno toliko da se sama osjećam toliko malom kao da će me svaki trenutak zgaziti, vraćam se kući puna okusa, onog najintenzivnijeg njegovog okusa i mirisa njegovog daha po mome tijelu… po danu, ipak, naizgled normalna djevojka koja je sasvim dobro, iako isprljana iznutra i dalje se svako jutro budim kao normalna djevojka čiste bijele kože i punih crvenih usana razvučenih u topli osmijeh ali na njima još uvijek tragovi i okusi njega… njih…
19.10.2009. u 20:40 | Komentiraj (0) | Print | # | ^?
I tako sam krenula spavati po već ne znam koji put noćas, ali jednostavno svaki puta kad sklopim oči moje me misli pojedu i stvore neke slike u mojoj glavi koje stvarno ne želim vidjeti.
Opet se sama sebi gadim kao i inače.
Ono gađenje, toliko odvratno da to možeš gajiti samo prema sebi i nikome drugom.
Samoća je jedina bolest koje se nikako ne mogu riješiti, sve moje turobne misli nestanu kad otvorim oči, ili se samo zakopaju dublje.
Samoća, otvorenih ili zatvorenih očiju, svejedno je, uvijek je jednako intenzivna i jednako boli.
Ovo je priča o ljudskoj usamljenosti, sve priče govore o usamljenosti, jer u ljudskim dušama je jednostavno usađena ta samoća i žeđ.
Djeca se sve češće rađaju kao takva.
Ovo je priča o onome što želim vidjeti.
Svako jutro počinje i završi jednako, ni nema baš neke razlike u početku i kraju, sjedim na klupi gdje i inače, čekam prve zrake jutarnjeg Sunca koje me osvijetli i oslijepi na par sekundi, pa sam fokusiranija na bol svojih zijenica nego na onu unutra.
Svako jutro isti ljudi prolaze pored jezera, pored klupe, pored mene- pored klupe.
Svako jutro, dan, počinje na toj klupi.
Baš na onom mjestu gdje si nekoć ti sjedio, pored mene, odakle si mi vikao preko jezera da i dalje čuvaš mjesto kraj sebe.
Jednostavno sam razočarana. Ne znam čime ali jednostavno jesam.
Najjednostavnije što može biti. Znam koliko si me uvjeravao da nikada nećeš otići, pa ni ako ja odem.
One tvoje riječi kada si tiho izustio da ćeš biti tu svaki puta kad pogledam, čak i onda kad se više ne budem osvrtala.
I sada mi nije jasno, okrećem se, gledam širom otvorenih očiju i sve što vidim je ono isto umorno jutarnje Sunce koje žali za tobom kao i ja jer mi svako jutro crta suze u očima.
Ovo je priča o samoći baš zato što JESMO sami. Svi smo mi sami.
iluzije su da netko ima svoju drugu polovicu... rođeni smo kao cjeloviti pa zašto onda itko traži polovicu, jer ta polovica je ono što otkinu od tebe svojim napuštanjima, polovica je onaj veći dio-samoća, a druga polovica je mogucnost da se nosis s onim sto ti je sudeno, da progutas pice koje god da ti je naruceno, polizes sol i popijes tequillu ma koliko gorka bila...i tako ce sutra imati okus jutra....
There is something about Christmas
sada tek vidim koliko sam zgazila sve svoje stare navike.
nekoć sam se toliko veselila Božiću i svom tom vremenu koje ću u veselju provesti sa svojom obitelji,
a čini se da, kako odrastam, sve postaje ispraznije, a to me ponovno vraca u one stare dane
lijepo je bilo odrastati, ali čini se da sa djetinjstvom gubim puno više od samih navika
čini se kao da gubim sebe i sve ono sto me nekoc cinilo sretnom...
bojim se nadolazece godine jer znam da je tako blizu,
jos jedna nova, godina kada ce se od mene traziti da budem jos odraslija, zrelija...
jadnija... i evo me, u iscekivanju sam nove godine,
iza mene Bozic, a sjecanja sam naviru...
pozelim da se sa sijecanjima vrati i poneki osjecaj, ali nista...
i dalje nista, oni osjecaji topline i veselja koje je donosilo blagdansko raspolozenje
naglo su nestali. osjecam da nestajem i ja...
pretvaram se u nesto sto nisam nikada htjela biti.
ipak, ima nesto u tom Bozicu... i u novoj godini.
pokusat cu biti bolja osoba, okrenuti novi list, a mozda i zatvoriti knjigu,
zatvoriti knjigu odrastanja, a otvoriti onaj album dok sam bila sretno dijete
i pokusati ga nadopuniti novim fotografijama svog boljeg zivota...
odraslije osobe sa starim osjecajima...
Scent of your breath
Da, miris tvoga daha, ali čijeg?
S vremena na vrijeme, uhvati me sjeta, ponovo vrate se neka lica
i beskrajna čežnja za nekim osjećajima
i ovaj papir mi je tako mrzak jer znam
da svaki puta kada ga dotaknem uz njega provedem noć
u suzama ispisujući svoje misli i osjećaje...
Da mi je barem uhvatiti siječanje
da još malo gledam likove ili bar obrise dragih mi osoba
da osjetim ponekad onaj tihi dah na svojoj koži
kada bi barem znali živjeti,
bez neprekidnog razmišljanja,
zamaranja stvarima koje su nas bacile na koljena...
Da mi je samo vratiti vrijeme, da učinim zvijezde svojima
kada bi samo znala... otišla bih...
kad bih mogla... zaboravila bih...
Da mi je vratiti vrijeme, uhvatiti sječanje, učiniti sve stvarnim...
da još jedan dan dotaknem topli taj dah i osjetim sreću
makar kao kap suze na svojim usnama...
